Po definiciji, amortizacija je sistematsko otpisivanje osnovice za amortizacijujednog sredstva tokom njegovog korisnog veka trajanja. Nabavna, odnosno neotpisana vrednost nekog sredstva iskazana u poslovnim knjigama, putem obračuna amortizacije, prenosi se na troškove u veku upotrebe tog sredstva. Obračun amortizacije obavezno se vrši na kraju godine prilikom sastavljanja godišnjeg finansijskog izveštaja, kao i u drugim slučajevima iz člana Zakona o računovodstvu. 

Za sredstva koja su otuđena ili rashodovana u toku godine vrši se konačan obračun amortizacije zaključno sa mesecom, odnosno danom sa kojim je sredstvo otuđeno, odnosno rashodovano. Obračun amortizacije vrše sva pravna lica koja vode poslovne knjige prema Zakonu o računovodstvu: preduzeća, zadruge, banke i druge finansijske organizacije, organizacije za osiguranja, berze, druga pravna lica i preduzetnici.

Amortizaciju obračunavaju i preduzetnici koji vode prosto knjigovodstvo, a obračunata amortizacija iskazuje se kao trošak. Da bi obračun amortizacije bio izvršen ispravno, neophodno je računovodstvenim politikama urediti veći broj pitanja:

  • Utvrditi stalna sredstva koja podležu obračunu amortizacije i početak obračuna amortizacije
  • Utvrditi osnovice za amortizaciju za svako sredstvo, vodeći računa o njegovoj preostaloj vrednosti, što direktno utiče na visinu osnovice za amortizaciju
  • Utvrditi korisni vek trajanjatih sredstava
  • Utvrditi metode amortizacije koje će se primenjivati
  • Utvrditi način preispitivanja korisnog veka trajanja i primenjenih metoda amortizacije na dan sastavljanja finansijskih izveštaja